~ Učiteljica je zapisala

Knjiga priča Slavke Stojanović predstavlja još jedan njen uzlet ka onom što život čini korenskim i nezaboravnim - a to su sećanja na teške životne trenutke, boli koje se ne mogu preboleti, muku koja je junake priča pratila i prati od rođenja. I onda kada se učini da će se iznenada svetlost pojaviti da obasja unezverena lica i duše, i tada se sa strepnjom javlja unutrašnji glas koji opominje.
Ova zbirka pri
ča niže se po vremenu zbivanja radnje, i po događajima koji su vredni pažnje autora. Glavna ideja oko koje se priče pletu počiva na pitanju opstanka. Zato autor priča s uzbunjenjem, opisuje više tužne, manje srećne životne trenutke, ukazujući pri tom, da je život veliko čudo i iznenađenje. I zagonetka, razrešiva ili nerazrešiva, zavisi kako joj čovek priđe, jer su životni putevi zamršeni i izukrštani, pa zato i nevidljivi.
Oko autorke i snaga intuicije osvetljavaju naizgled zaboravljene puteve nestalog sela, njegove ljude koji se samo u pri
či sada mogu sresti. Muka čovekova lebdi iz redaka priče o prošlosti kojima ne treba da se izgubi trag. Snažni događaji, uglavnom, vezani za život autorke, dramatični trenuci, borba na život i smrt, ukazuju na postojanost i čvrstinu južnosrbijanskog čoveka koji se retko raduje.
Iz pri
če izlaze i sa čitaocem razgovaraju ljudi različitih shvatanja, mišljenja, psihologija, verovanja. Njihove oči uprte su u Boga svedržitelja, u nebo na čijim prostranstvima autor pronalazi iskre nade. U veru, iskrenu i istinsku, da u kosmosu mora postojati ne samo fizička, već i duhovna ravnoteža.
Drama
čoveka u borbi za opstanak, prikazana kroz dramu porodice rudara rudnika po Srbiji, autobiografskog je karaktera. Narator je i autor priča i sećanja, on je tu da upamćeno pribeleži i skloni u priče. Njihove niti se prožimaju, a gusto pripovedačko tkanje doprinosi da se, u momentima najveće posvećenosti materijalu, stapaju tako da se slobodno može reći, čine roman o tegobnom životu. Tu tvrdnju dokazuju i sami naslovi i podnaslovi, i tekst koji upućuje na pripovedačku reku koja teče kroz godine, decenije i sliva se u jedinstvenu celinu.Želja autora je da proživljeno i preživljeno vreme detinjstva, školovanja, mukotrpnog rada, anegdote iz života, načina mišljenja i ponašanja osvetli i sa psihološkog i društvenog aspekta. Dosta pažnje posvećuje načinu organizacije škole i školskog života, načina učenja, dogodovština na račun đaka - nastavnika. Iako autor nema nameru da kritikuje, između redova se kriju satirična zrnca koja su upućena...
Smisao autora da u celoviti tekst ugradi epizode o ljudima svoga kraja, knjizi daje posebnu dra
ž. To su specifični karakteri opterećeni svojom brigom, svojim bolovima i potrebama. S dosta pažnje prikazani su i muški i ženski likovi, njihov govor dijalekta, tihe radosti - velike brige.
Markantne  trenutke koji se odnose na
školovanje u učiteljskoj školi autor s pažnjom i uz dosta detalja beleži. Iz priča izbija žarka želja da se škola završi, a znanje prenese. Sa ponosom govori o svojim profesorima, bez obzira što s ove tačke gledišta pričom upućuje na njihove nedostatke u radu, a ponajviše na odnos prema đacima - budućim učiteljima. U priči ih ne "kažnjava" samo je tu da zabeleži ono što je bilo i ostavilo traga. najviše pažnje posvećuje druženju i drugarima koje imenuje.
Pri
čanje je prožeto lirskom potkom koja u pojedinačnim momentima razgaljuje dušu, neročito delovi koji se odnose na iskrenu mladalačku ljubav.
Lepote i teskobe u
čiteljskog školovanja i poziva provejavaju iz većine priča ove zbirke. Izdvojićemo jednu: Ona igra kao čigra. Pripovedački dar i sposobnost da detaljima odredi posebno i pravo mesto, jasno se manifestuje u ovoj priči. Njenu sadržinu čini opis interesantnog događaja u koji su upletene dve učiteljice. To je prvi nivo. Drugi, njihova neobuzdana mladost koju provode na planini, radeći u planinskoj školi i želja da se dive pojavama u prirodi i time doprinesu njenom drugom životu, predstavlja psihološku dimenziju. Priča je kratka, samo dve strane. Ali je u njoj mnogo drame: najpre je portret - spoljašnji, za šumske prilike. Unutrašnji - neobuzdani temperament koji teži da izađe iz čoveka. I izlazi kroz pesmu koja odjekuje šumom, i još interesantnijom igrom. To je samo trenutak oduška i moraju se sakupiti suve grane. I opomena o zaboravljenom prosvetnom radniku u planini.
Hronološki niz koji vezuje priče o životu na uzbudljiv način predstavlja i jedno stanje u društvu, borbu neprekidnu da se znanjem savlada i fizička i duhovna beda. Ta misao prati autora od početka do kraja pričanja. I čvrsta nada prati sve živote koji su ušli u okvire priče, nada da će se čovek kad-tad spasiti. Posustajanja nema - stav je autora.
I pored tegobnog
života, ljudi, junaci ovih priča, nađu vremena i za priču, znatiželjnu, te tako autor gradi priču u priči. Pričaju svi o svemu i svakome. Nađu u toj priči mesta i za smeh, ali taj humor je jedak, jer opominje: čovek živi jedan život. Ovozemaljski. Zato mu treba pokloniti sebe.
Autor knjige poklanja sebe i svoje uspomene preoblikujuci ih u pri
čanje koje se iz različitih tokova sliva u jedinstveni - o sreći ili nesreći sećanja.
Uo
čavajuci vrednosti stvorenih priča na koje je ukazano u prethodnom tekstu, sa zadovoljstvom knjigu preporučujem za štampanje.

Prof. dr Stana Smiljković